Prohodnost jajovoda

Jajovod je anatomska struktura koja je zadužena za prihvat jajne stanice prilkom ovulacije, te njezin transport do maternice.

Ukoliko u tom periodu dođe do nezaštićenog odnosa, oocita se u jajovodu susreće sa spermijem, te se događa proces oplodnje i prve promjene na oplođenoj jajnoj stanici. Nakon nekoliko dana se iz jajovoda pomiče u maternicu i tu konačno gnjezdi, odnosno započinje embrionalni razvoj.

Oštećenja jajovoda su u pravilu posljedica preboljele upale koja  ostavlja iz sebe priraslice, a navedene vezivne tvorbe izvana ili iznutra (u lumenu jajovoda) ometaju normalnu peristaltiku a time i fukciju jajovoda. Osim toga, priraslice mogu u većoj ili manjoj mjeri oštetiti fimbrije (prstasti izdanci) na ušću jajovoda prema jajniku i zatvoriti abdominalno ušće jajovoda, ili stvoriti džepove u lumenu jajovoda u kojima će jajna stanica zapeti, te neće biti u mogućnosti stići do maternice. Direktna posljedica ovakvih promjena je izostanak trudnoće ili pak ektopična trudnoća smještena u jajovodu. U generativnoj dobi žene tumorski procesi jajovoda su izrazito rijetki, pa i ne zaslužuju veću pozornost kada je riječ o problematici neplodnosti.

Dijagnostika stanja jajovoda, osim već navedenog ultrazvučnog pregleda, sastoji se u provjeri  mehanički prohodnosti  jajovoda za tekući kontrast. Danas su u uporabi dvije metode provjere, rentgenska snimka prohodnosti jajovoda (RTG HSG) i ultrazvučni prikaz prolaska tekućine kroz jajovode, temeljen na mikromjehurićima i doplerskom prikazu protoka kroz jajovode (HyCoSy). Obje metode imaju svoje prednosti i nedostatke. Kod rentgenskog pregleda kvaliteta dobivene slike je mnogo bolja jer se prikazuje šupljina maternice, unutrašnji lumen oba jajovoda i prolazak kontrasta na jednoj slici, pa je  pouzdanost pretrage veća. Nedostatak je u ekspoziciji RTG zrakama, no današnji moderni aparati ne rade više kontinuirani pregled (dijaskopiju) već samo jednu fotografiju i koriste minimalne doze.

Ultrazvučna metoda prikaza traži praćenje doplerskog protoka tekućine kroz lumen jajovoda i prepoznavanje izlivene tekućine u področju jajovoda. Prednosti metode su u izostanku zračenja a nedostatci u nemogućnosti prikaza i analize oba jajovoda istovremeno, pa samim time i pozdane detekcije odakle potiče sakupljena tekućina u zdjelici. Osim toga, Uzv ne može sa sigurnošću detektirati stupanj eventualnih proširenja lumena jajovoda nakon preboljele upale (sactosalpinx).

U slučajevima dvojbenih, nejasnih nalaza, bez obzira na upotrebljenu detekcijsku metodu,  konačni odgovor o stanju i prohodnosti jajovoda će  dati laparoskopska dijagnostička operacija tijekom koje se definitivno  provjerava vanjsko stanje jajovoda, te prohodnost za tekući kontrast (koji se najčešće zbog bolje i pouzdanijeg prikaza dodatno boja modrom bojom).

U slučaju oštećenja jajovoda, vanjske se promjene mogu sanirati tijekom laparoskopskog zahvata, razriješavanjem priraslica izmđu jajovoda i okolnih struktra, oslobađanjem fimbrija i ušća prema jajniku, dok se na unutarnje priralice i oštećenja jajovoda sa današnjim standardnim terapijskim tehnikama, praktički ne može utjecati. Ukoliko se postavi konačna dijagnoza težeg oštećenja jajovoda jedini statistički gledano  smisleni terapijski postupak je izvantjelesna oplodnja (IVF) koja praktički premoštava i isključuje jajovode iz procesa ostvarivanja trudnoće.